Desavanja

Od 33 godine života Enes Turulja već 20 je čovjek bez vlastitog krova nad glavom, a tragična sudbina ovom je Goraždaninu odredila ulogu siročeta, nezbrinutog djeteta, logoraša, beskućnika, a danas i teškog bolesnika.

Jedan je od tihih, nenametljivih ljudi, koji svoju muku teško dijeli s drugima. Od očiju javnosti skriven je u kolektivnom centru Balkan, a pomoć nije tražio ni kada mu je život visio o koncu.

Muzička škola
Enes je rođen 1976. godine u Rosijevićima. S roditeljima Azizom i Munibom i dvije sestre Džemilom i Hankom živio je skromno. Njegovog oca Aziza prije rata u Goraždu malo ko nije poznavao. Stari ili Aleksa, kako su ga često zvali, za život je zarađivao tako što je u čudnim, ko zna kako napravljenim kolicima, prevozio teret onom ko bi to tražio. Dvije godine pred rat Turuljama je dodijeljen dvoiposoban stan u barakama u ulici Mire Šekarića, današnjoj Višegradskoj.

- Živjeli smo normalno dok babo nije počeo piti. Onda smo išli kod komšija i tako deverali. Dođe pijan, potroši pare, hoće da nas tuče. Mene je jednom htio ubiti na spavanju, ali amidža me je spasio kad mu je naš‘o nož pod jastukom i prijavio ga policiji. Policija ga je upozorila prije nego što će nam ubiti majku - sjeća se Enes.

Tog tragičnog dana sa sestrama je bio kod nane na selu. Kada su došli kući, saopćena im je vijest koja je njegovo teško djetinjstvo učinila još gorim. - Babo je ubio majku. Objesio je za konopac - kaže dijete koje je u jednom trenu ostalo bez oba roditelja.

Majki je klanjana dženaza, otac je završio u zatvoru, a mjesec kasnije djeca su smještena u domove. Od svoje 13. godine Enes je odrastao u zavodu Mjedenica. Odgajatelji su, kaže, bili strogi, ali imao je sve. Školovao se za pomoćnog tapetara, čak je pohađao i muzičku školu.

Nada u život postepeno se počela vraćati. Međutim, nakon dvije godine počeo je rat, a Enes donosi pogrešnu odluku da se vrati u Goražde. Želio je, kaže, biti u svom gradu, pobjegao iz Mjednice i sjeo je u posljednji autobus koji je saobraćao preko Pala. Autobus je zaustavljen, a Enes s grupom putnika zarobljen i smješten u logor na Kuli.

- Im’o sam tada 16 godina. Bilo je nekih koji su bili dobri, a neki su tukli. Tukli su me nogama, rukama, kundakom od puške, vezali me za drvo, pržili me sa žari - kaže. Nije siguran koji mu je dan u logoru bio najteži, jer svaki je jednako bio težak. U zarobljeništvu je radio sve što su tražili, a kao jedinu nagradu očekivao da ne dobije batine.

Dva puta je ranjen
- Prvi put sam ranjen u kuk kad sam kop’o njihove tranšee na nekom brdu na njihovoj liniji. Nismo znali ni gdje smo. Drugi put kada su nas vodili u sela da sakupljamo stoku i da pljačkamo. Ja nisam znao da je to pljačka. Jednostavno su naredili da tovarimo ovce, šta god ima, da tovarimo. Pala je granata i geler me pogodi u glavu - objašnjava. Razmijenjen je ’95. i odmah upućen u bolnicu. Nakon što su uspostavljene autobuske linije, po njega su došli socijalni radnici iz Goražda i u jednom od prvih konvoja, pod pratnjom tadašnjeg SFOR-a, Enes je ponovo stigao u Goražde.

Međutim, povratak u rodni grad nije predstavljao početak nekog novog razdoblja u njegovom životu. Bio je to početak novih patnji, nastavak života u kojem komad hljeba predstavlja jedinu radost, života u kojem je, u svojoj 32. godini, izgubio jedino što je imao, svoje zdravlje. Hladna soba Posljednjih 14 godina Enes provodi u kolektivnim centrima, najprije onom Crvenog križa, a potom u zgradi „Balkan“.

- Dok sam bio zdrav, radio sam privatne poslove. Kop’o sam, radio u praonici, sve živo sam radio - kaže Enes, koji svoje smetnje u govoru pokušava nadoknaditi gestikulacijom. Jedne noći, u hladnoj sobi koja prokišnjava, Enes nije osjetio bol, već gušenje. Pomislio je kako se radi o običnoj prehladi, pio čajeve, pomoć nije tražio. Proveo je tako 15 dana, gubeći snagu, tako da je na kraju puzao po stanu, jer na noge nije mogao. Njegov život spasio je prijatelj kod kojeg je radio u autopraonici.

- Doš‘o je, unio me u auto. Prebacio me u bolnicu, a odatle hitno za Koševo. Doktori su mi rekli da mi je u nekoliko sati život bio u pitanju, da me nisu odvukli na vrijeme na Koševo, podleg’o bih - kaže Enes Turulja.

Bez struje znao biti mjesecima
- Dešavalo mi se da dva dana ništa ne jedem, jer nisam imao. Ono što kupim ne mere mi biti. Onda idem kod rođaka ili prijatelja i tražim. A bez struje sam znao biti mjesecima. Devet godina sam u ovom stanu, devet zima sam prezimio bez drva. Ustanem ujutro, po čitav dan idem po kafićima. Đe je toplo uđem i sjednem, pijem kahvu čitav dan i navečer opet kući u hladno. Pokrijem se dekama i jorganom, obučem bundu i nekako pretrpim - govori Enes.

Strahuje od još jedne zime
Skromnost Enesa Turulje, već odraslog čovjeka a u duši dječaka koji ništa osim patnje u životu nije doživio, rijetko se danas može sresti. Tek nedavno on se počeo boriti za status logoraša i civilne žrtve rata. Do tada nije znao. Ili se sramio. Ne želi priznati ni da naočale, koje su mu darovali prijatelji, ne nosi zbog toga što ga je raja zezala
u gradu. A sasvim loše vidi. Strahuje od još jedne zime. Od dugih, hladnih noći u sobi koja prokišnjava, od kojih svaka u njegovom teškom životu može biti posljednja.

Tri puta sedmično na dijalizu
Zbog otkazivanja rada bubrega već deset mjeseci Enes ide na hemodijalizu u Sarajevo. Tri puta sedmično putuje blizu 200 kilometara, leži četiri sata, bori se s grčevima, visokim krvnim pritiskom, temperaturom. Ne smije ništa raditi, mora strogo mirovati, najveći napor mu je lagana šetnja, a socijalna pomoćod 170 KM nije mu dovoljna da preživi. - Ne može mi biti ni za lijekove, jer vitaminske injekcije koje su mi propisali koštaju 110 KM. Kremu za ruku, u koju mi je ugrađeno crijevo za dijalizu, moram platiti 50 KM - pojašnjava. O transplantaciji bubrega može samo sanjati u vremenu u kojem ni hljeba nema dovoljno.

Žiroračun
Dobri ljudi svoju pomoć Enesu Turulji u Goraždu mogu uplatiti na račun koji je otvoren u PBS - filijala Goražde: 101-140-00000016-17, broj partije 10-1901-0022373 01

(Dnevni avaz)

< «		» >