|
Šejh. hfz. Mustafa-ef. Mujić - ŠEJH HAFIZ SA PALEŽA |
|
|
|
|
Thursday, 07 December 2006 |
Piše: Zlata Memišević
Izvor: rogatica.com
Šejh hafiz Mustafa efendija Mujić je rođen 15.5.1910.godine u Rogatici od oca Osmana i majke Fatime. Majka mu je umrla za vrijeme prvog svjetskog rata u Bosanskom Novom, a otac odmah nakon rata. Kao siroče odrastao je u dedinom i naninom okrilju.
Oženio se rano, prije vojske i to sa Bahtanović Hasnijom iz Karačića. Nana nije doživjela ženidbu svog unuka, a dedo je umro nedugo poslije njegove ženidbe.
Nakon osnovne škole završio je rogatičku medresu i u isto vrijeme radio u pekari. Po završetku medrese prvo je radio kao imam u Karačićima, zatim u Đedovićima. Sa suprugom je izrodio sedmero djece od kojih je troje umrlo u djetinjstvu. Svo njegovo potomstvo potiče od četiri kćerke: Fatime, Nure, Emine i Aiše.
Šejh-hafiz je više puta bio u muhadžirluku. Prvi puta 1941.godine, bio je na Kosovu kao vojnik, a supruga je bila u Rogatici ne znajući da li je uopšte živ. Teško se snalazila sa malom djecom i u tuđoj kući jer je njihova porodična kuća izgorjela. Da bi spasila sebe i djecu potrošila je jednu cijelu ogru dukata.
Po povratku sa Kosova, šejh-hafiz je izbjegao u Sarajevo sa ženom i djecom i tu počeo raditi kao imam u džamiji na Bistriku. U proljeće se Hasnija vratila na Karačiće sa djecom da posije povrće bojeći se gladi, gdje je ostala do jeseni šaljući krompir, pšenicu i druge plodove u Sarajevo. Pred sam kraj žetve, četnici su zarobili svo seosko stanovništvo koje su sačinjavali uglavnom žene i djeca i poveli na strijeljanje. Međutim, na putu do odredišta, pojavio se neki pravoslavac koga su inače svi smatrali ludim i nagovorio Hasniju i par žena da skrenu u njivu sa kukuruzom, što su one i učinile, što ih je spasilo od sigurne smrti. Kćerke Nura i Fatima su živi svjedoci ovog teškog događaja.
Veći dio ratnog vremena šejh-hafiz je proveo u Sarajevu radeći kao imam u džamiji na Bistriku, a pred kraj rata je završio i hifz i to za 8 mjeseci. Mufaffiz mu je bio kurra-hafiz Hadžijahić. U Carevoj džamiji po završetku II svjetskog rata proučena mu je dova.
Po završetku rata, šejh-hafiz se vraća iz muhadžirluka i nastavlja imamsku službu u Dobračama. Ovdje se zadržao osam mjeseci, nakon čega se prebacuje u Palež kod Kiseljaka, gdje živi od 1946 do 1993.godine. Kao imam radio je u Kiseljaku i Duhrima, ali najveći dio radnog vremena proveo je u Paležu. Djeca koja su pred njim učila, danas se prepoznaju kao dobri i temeljiti učeči kurana.
Osim djece, podučavao je i vanredne kandidate za polaganje imamskih ispita. Radio je to čak i onda kada je rad bio otežan zbog zabrana od tadašnje komunističke vlasti. Osim toga izveo je i pet hafiza, među kojima je njegova kćerka Nura i unuk Abdulkadir Kadrić.
Šejh-hafiz Muharem Lemeš iz Uvorića kod Visokog uveo ga je u tajne tesavvufa i označio ga kao svog nasljednika, što je i postao po smrti Lemeša 1955.godine. Od tada se ovaj velikan među narodom slovi kao Šejh-hafiz sa Paleža.
Poslednjih nekoliko godina Šejh-hafiz je proveo u Visokom u jednoj Vakufskoj kući. Pozne dane šejhovog života karakteriše okupljanje ljudi željnih znanja i iluma radi spoznaje Stvoritelja. Zikir i vazovi koje je držao ponedjeljkom u Pertačkoj džamiji privukli su pažnju posjetilaca željnih znanja iz svih krajeva BiH. Preselio je na Ahiret 12.7.1999.godine, a ukopan u haremu Gračaničke džamije pored svog šejha Lemeša.
Oni koji su ga poznavali kažu da je bio skroman čovjek, lijepe naravi i izuzetne sposobnostiprenošenja Božijih istina. Plijenio je jednostavnošću i pronicljivošću. U isto vrijeme je izazivao i strahopoštovanje i smirenost među prisutnima. Nur koji je iz njega izbijao nije ostavljao ravnodušnim ni najvećeg grešnika. Po njegovoj želji na smrtovnici mu je pisalo: „Pozivam zetove, komšije, prijatelje i ahbabe da mi halale, a ja svima halalim.“
Njegov život je bio ibadet, ustrajnost na Istini, dokaz da se može odoljeti dunjalučkim i ahiretskim skušenjima i biti od dobrih Allahovih robova.
Kitab je originalno djelo Šejh-hafiza pisano na arebici nastalo 1977.godine koje su hifz. Abdulkadir Kadrić i Dženan Handžić prenijeli u latinično pismo i objavili. Tekst je prenesen doslovno, ćime je sačuvan izvorni jezik, topao i neposredan.
Kitab je knjiga namijenjena prvenstveno muslimanu koji želi da se približi svome Stvoritelju.
Puna je mudrih izreka i citata, od kojih navodim nekoliko:
„Ko hoće da uljepša svoj din nek napusti sve što mu nije korisno.“
„Blago se onom ko čuva svoj jezik i pazi na svoje ukućane i plače nad svojim grijesima..“
„Mu'min malo govori, a puno radi, a munafik puno govori, a malo radi.“
„Šutnja je mudrost, a malo je onih koji po njoj postupaju.“
„Ko puno govori, on puno pada, ko puno gomila imetak, on puno griješi, ko je ružne ćudi, on je sam sebe kaznio.“
„Pravda, ili pravednost je tvrđava što je ne može ni voda potopiti, ni vatra spržiti.“
„Tri su stvari najbolje na zemlji: tražiti nauku, boriti se na Božijem putu i zarađivati od poštene zarade.“
„Ovaj dunja (život) je samo jedan čas, pa iskoristite taj čas u pokornosti Allahu.“
 |
Dešavanja 
RSS feed Comments
Prikaši/Sakrij formu za unos
