Još od prvih radova SCH i Zabranjenog pušenja na muzičkoj sceni u Bosni i Hercegovini nije se pojavio tako kreativno originalan umjetnik, sa tako urnebesnim koncertnim i medijskim nastupima, kao što je Laka.
Nekadašnji fudbaler, juniorski reprezentativac BiH i student niškog Fakulteta zaštite na radu u razgovoru za Dane govori o svojoj poetici ljubavi, Bogu, grahu, sestri, muzici, analnom seksu, svom američkom iskustvu...
Laka: "Nešto što sam uštedio iz Amerike sam dao na snimanje albuma, tako da nije da nisam ostao totalno bez dinara, ali sam pao na niske grane".
Kada je tata kupio gitaru malom Laki, niko nije ni slutio da Laka neće postati fudbaler nego muzičar, jer su svi Lakini prijatelji trenirali fudbal, a i sam Laka je bio član prvog tima goraždanskog fudbalskog kluba i juniorski reprezentativac BiH. Da li je prevagnula muzika ili nešto drugo, ne zna se, ali Laka zauvijek ostavlja fudbal i okreće se gitari. Prva stvar koju je Laka naučio da svira na gitari bila je pjesma Balkan od Azre, a nakon toga i ostale pjesmice koje su se svirale po lokalnim dernecima. Tadašnji prvi Lakin bend se zvao
Deformacija proreza, s kojim je učestvovao na lokalnim festivalima u Goraždu, gdje i osvaja drugo mjesto s pjesmom Razočar'o. Odlazi u Sarajevo i snima svoj prvi studijski singl za navedenu numeru s kojim skreće pažnju na sebe i dobiva blagu popularnost. Ta popularnost Laku
tjera da se bori sa vlastitim egom i da ga odstrani iz života, koliko god je to moguće. Nakon jedne godine, snima pjesmu pod nazivom Vještica i potvrđuje prethodni uspjeh. Poslije toga, svake sljedeće godine izdaje po jedan singl i za tri godine izbacuje tri singla: Mor'o, Piškila i Džemper. Za svaki singl radi paralelno i videospotove koji izgledaju kao art video i time dodatno osvaja bh. publiku.
Godine 2004. Laka odlazi u New York u potrazi za svjetlijom budućnošću, što god to značilo. U New Yorku radi kao nosač namještaja, a potom kao konobar i pokušava oformiti bend. Paralelno snima nekoliko reklama i dva kratka filma koji mu ne donose dovoljno novca da napusti konobarisanje. Neko vrijeme vježba sa bubnjarom i traži ostale članove kako bi oformili bend, ali pošto bubnjar nalazi stalno zaposlenje, Laka ga više nikad nije imao priliku vidjeti. Boreći se sa samoćom i nemogućnošću pronalaženja benda, Laka dolazi nazad u Sarajevo i snima svoj prvi album Zec u izdanju Hayat Production. Album se tretira kao alternativan pop s duhovitim tekstovima protkanim blagim filozofskim doskočicama. Na albumu također predlaže da se riječ "ljubav" piše velikim slovom. Nekoliko koncerata u Sarajevu dobija vrlo dobre kritike, a nastup u sarajevskom Coloseumu biva ispunjen do posljednjeg mjesta. Laka živi i radi u Sarajevu pokušavajući da postane umjetnik i živi od toga.
- O čemu govore tvoje pjesme?
Pjesme govore o onome što se nalazi u ovome omotaču koji je između mene i svih stvari u životu koje se događaju i načina na koji ih ja doživljavam. Dopale su mi se neke knjige koje su definirale da treba započeti život s ljubavlju, istinom i radošću...
- Koje knjige?
Razgovori s Bogom, Neale Donald Walsch. Knjigu čitam već deset godina.
- A vjeruješ li u Boga?
Pa, ne znam... zavisi šta je bog, imam ja nekog svog boga... Možda vjerujem u nekog pozitivnog boga. A ovaj bog, što su ovi napravili, koji nešto traži i osvetoljubiv je, nikako se ne slaže s mojom idejom
o bogu. Mislim da je bog svačiji najbolji prijatelj.
- A ljubav, na šta misliš kad kažeš ljubav?
Kad bi sad uzeo istu smjesu za grah, sve isto da napraviš, i žena koja svaki dan pravi ručak da ga napravi i da ga ja napravim, da svaki onaj luk isiječem na iste komadiće i papričice i da stavim glavni začin za
kuhanje, a to je ljubav prema kuhanju i da ga napravimo i ja i ona, da stavimo sve isto i da ga isto kuhamo, moj će biti puno različitiji od ovoga drugog. Mislim da je ljubav pristup prema vezanju šnjura, prema kuhanju...
- A to je, znači, puno šira definicija ljubavi.
Ne mora se misliti na muškarca i ženu - može i na ljubav prema drveću, prema pticama, prema snijegu, prema bljuzgi. Nije ni bljuzga baš tako odvratna ako je s ljubavlju gledaš.
- Kako gledaš na ljubav muškarca prema muškarcu?
To mi je isto OK, jer ako razgovaramo o demokratizaciji i slobodi življenja, mislim da je sve dobro do onog trenutka kad počneš da ugrožavaš drugog nekog pored sebe. Onda se postavlja pitanje da li je to uredu. A ostalo - neka radi svako šta god hoće, sa ogromnim dodatkom da zakon mora biti jak. I sloboda svakome na totalno odlučivanje.
- Je li veći korak za tebe bio dolazak iz Goražda u Sarajevo ili iz Sarajeva u New York?
Pa, ne znam, nekako je to totalno različito, jer u Sarajevu odmah nosiš sa sobom to da si iz Goražda. Nekako si obilježen. Ne mjerim ja tako ljude, ali nekako si obilježen, stalno je to: "J'o, onaj iz Goražda, onaj je lud".
- Smeta li ti to?
Ne smeta, zato što sam ja odmah i okrenuo na to. Čak i tamo gdje to niko nije rekao, ja bih to prvi odmah rek'o, da preduhitrim. Kasnije sam čak govorio: "Ja sam pjevač seljak iz Goražda." Slušajući ljude šta pričaju o tome, ja sam, kad oni to ne bi govorili, to potencir'o na vlastiti račun. Ja mogu na vlastiti račun puno stvari reći, ići na svoje ponižavanje, međutim, vremenom je ispalo simpatično to što ponižavam sebe, tako da je na kraju to ispao fol. Ili kad ja kažem da sam iz Goražda, da volim grah i da volim da rafalam od graha, da plotunam, da je to fol ustvari. Ja tu ne preuveličavam ništa više od onoga što se svakom čovjeku događa, odnosno potenciram tu prirodnost.
- Pretpostavljam da su ljudi malo zbunjeni kad si ti u pitanju. Nikako ne mogu da razaznam koliko je način na koji ti daješ intervju, pričaš, ponašaš se (jer, ipak je scena druga stvar), koliko je to poza, svjesno projiciranje svog lika, a koliko si stvarno ti?
Možda ti to ne primijetiš, ali u ovih nekoliko naših druženja ja sam tebi izmamljivao smijeh non-stop - ne zato što sam to želio, nego zato što sam ja ustvari takav čovjek. I sada sam ti izazvao smijeh (smijeh). Ja sam takav i kad kući sjedim sa sestrom, mi se isto smijemo i zezamo. Od stare sam naslijedio tu notu. Kada dođem na TV, ne znam da li je to poza. Kad dođeš na TV, stvori se neka čudna energija. Ko je bio pred kamerama i pred svjetlom zna da se nešto dogodi, da možeš napraviti neku pozu i stav, ne možeš sad doći i roviti nos. Ja bih ga rado rovio i na televiziji, ali ne mogu, ne ide, jebi ga!
- Koje su tri lekcije kojima je tebe život naučio?
Da se ne nerviram, da ne vozim auto po Sarajevu i da izmamljujem osmijeh ljudima na svakom koraku, a i sebi.
- Koliko si godina imao kad je rat počeo?
Dvadeset.
- I šta si radio, jesi li bio borac?
Bio sam. Ali bio sam borac zato što sam se zadesio u takvom stanju, u to vrijeme. Svi su bili borci, pa sam i ja mor'o to biti. A sad da ja sjedim neđe, da mi neko da pušku, da mi kaže pucaj 'vamo, ne znam kome bi to bilo drago. Mada mnogima i bi.
- A kako vidiš Sarajevo? Kako ti je izgledalo kad si došao; Sarajevo i rođene Sarajlije?
Ja sam rođeni Sarajlija već sedam godina, pošto sam došao 2000. Kad sam došao u New York, vidio sam da su Sarajlije u krivu što baš ne prihvataju ljude sa strane, valjda zato što nema puno takvih ljudi. U New Yorku ima najmanje Njujorčana, pa valjda niko ne može reći "ja sam
rođeni Njujorčanin, a ti si seljak".
- Jesi li glasao na izborima ovdje?
Nisam glas'o nijednom u životu.
- Zašto?
Ne znam, niko nije imao dovoljno šarma ili... možda nisu dovoljne ni tolike riječi, politika se mora baviti politikom.
- Za koga bi glasao? Hoćeš li glasati na sljedećim izborima?
Ne znam, ako se neko pojavi, možda... Evo, raja sad govore da je Željko Komšić dobar, ali ne znam kako bi on sam, među svim ovim nacionalistima, mogao nešto napraviti ili je nekako već unaprijed određeno da se ova situacija produži, a ne znam dokle. Trenutno je nemoguće da se neko stavi na čelo cijele BiH, tako da ne znam da li ću glasati. Možda bih glasao za nekoga ko bi bio jednoobrazan na cijeloj teritoriji, ali izgleda da je to nemoguće, tako da... sačekat ću još. Ili je izgleda završena stvar, pošto Srbi već biraju svog predsjednika. Ne znam što hrvatski dio nema svog predsjednika.
- Pa, Komšić je Hrvat.
Ja, ali on baš i ne pokazuje to da je Hrvat.
- Da li bi pjevao u kampanji za neku stranku?
Šta ja znam, pošto ima sve svoju cijenu, vjerovatno imam i ja. Možda kad bi mi neko uplatio plin za 2-3 godine, možda bih i pjev'o. Plin i struju. Eto, nekad nemam da platim račune, al' hajde. Sad mi je nova parola, pošto sam odust'o da se žalim kako nemam para, onda govorim:
"Samo para, a zdravlja će biti"
- Koliko imaš para sada?
Nešto što sam uštedio iz Amerike sam dao na snimanje albuma, tako da nije da nisam ostao totalno bez dinara, ali sam pao na niske grane. Ali ne znam šta je bolje; da zadržiš dostojanstvo ili da imaš puno para. To su veoma komplicirana pitanja i za moj mozak. Al' eto, ja se nekako nisam dao. Ostat ću ja, pa ako to dođe, dođe, ako ne, onda imam dostojanstvo. Ne znam šta da uradim, da odem u Sarajevogas i kažem: "Imam dostojanstvo, možel' ovaj mjesec ikako?" Ja mislim da ne bi moglo.
- Da li bi mogao živjeti sa osjećanjem da si se prodao?
Ja vjerovatno bih, ali ne znam kako bi me onda ljudi gledali... Dosta sam imao dobrih ponuda, ali se nisam dao. Znači da se neću dati, navjerovatnije.
- Kakvih si ponuda imao?
Pa da pravim duete sa ovim našim zvijezdama.
- A zašto nisi htio? Zato što ti se oni osobno ne dopadaju, zato što ne vjeruješ da mogu napraviti dobru pjesmu ili...?
Ne mogu reći da sam ja umjetnik, ali ljudi su mi to govorili. Jedan umjetnik sjedi i tapša me i kaže: "Hej, kakvo je vrijeme došlo, ja tebe po ramenu tapšam, a ne ti mene!" Onda skontam kako su ovi umjetnici svjetskog glasa umrli svi neđe u bijedi. Neki dan pročitam da je Margita Stefanović iz EKV-a umrla u staračkom domu, da su Milan Mladenović i EKV snimali spotove niskog budžeta, bezvezne spotove, jer nisu imali para. Nemoguće! Milan je bio endem, on se trebao proglasiti, država ga je trebala proglasiti za endema. Jeb'o ti novčanu situaciju, i ja to dosta kalkuliram, pa se nađe, pa pregovara da izvučem najbolju moguću materijalnu dobit, da bi mog'o nastaviti djelovati kao nezavisan, a umjetnik jesam li - ne znam još.
- Kad si napisao prvu pjesmu?
Nešto sam pisao u srednjoj školi, ali to je sve bilo šega. Prva ozbiljna stvar je bila kad je u Goraždu bio neki omladinski festival i poslije rata dođe televizija, BH Sound je tada bio, i oni su došli, prenosili to i ja osvojim, ne znam koje, drugo-treće mjesto s tom pjesmom. I dođem ovdje kod Marina Meštrovića, snimim pjesmu Razočar'o i snimili smo spot dolje kod Lapišnice u onom kamenolomu, nešto na snijegu, ja malo skak'o... I dopalo se raji, mislili su svi tada da sam neki pjevač iz Hrvatske. To se desilo, onda sam ček'o, dvije godine su prošle, pa sam onda Vješticu na metli kod rahmetli Adija Lukovca snimio, pa onda sam snimio Mor'o. Kod Bureta (Enes Zlatar; op.aut.) sam isto snimio pjesmu, i to je prvi put da mi je neko pomog'o, da mi nije tražio novac da uradimo pjesmu. Onda sam s Čamom (Igor; op.aut.) radio sve ostalo. I Aida Begić-Zubčević je htjela da radi sa mnom, haj'mo mi raditi umjetničke spotove, nema veze dal' ima para i to. I Ibro Imamović iz Goražda mi je isto pomogao, dao mi pare da napravim spot.
- Da li bi ti bilo lakše da sestra nije s tobom na bini?
Ma, ne bi mi bilo lakše, pošto ona i ja možemo duplo izvoditi. Ja se nekako moram smiriti kad pjevam, uvijek zamišljam koja strofa dolazi, moram da hvatam dah i da štedim glas na početku da bih izdržao do kraja pjesme, a za to vrijeme, dok ja ne mrdam, odlično je da publika može da okrene pogled na nju. Nekako smo uklopili to da ako muzika svira, da ja razmišljam, a da se u nju gleda, tako da su sva čula gledalaca pokrivena.
- Jesi li ti svjestan da je ona jako bitan dio tvog nastupa?
Mi smo nekako raja, ne bih ja rekao da je ona meni sestra. Mislim, dobro, sestra mi je zato što mi je sestra, ali nekako mi je dobra raja, prijatelji smo. Mislim da je to bolje nego kad ti je neko sestra da se tu nešto mora.
- Ona dođe k'o "ženski Laka"?
Ja sam njoj govorio: "Probaj nešto pisati, da nemaš i ti ovaj talent što imam ja" Ona nije još počela to raditi, a ja sam njoj htio dati onu stvar Od kiše sam ukrao sposobnost da padam... Kaže ona: "Đe ću to pjevati!" Prostr'o sam se na leđa. I uzmem ja sebi tu pjesmu i na
kraju mi to ispade najdraža pjesma. A jeste, važna mi je pravo, jer sam se ja naučio kad je ona tu. Možda kad nje ne bi bilo, možda ja u neka doba, dok svira neki foršpil, ne bih znao šta ću, jer mi ona uvijek pomogne. Vidim da ona nešto radi, pa se i ja oko nje nešto nadopunim.
- Bi li mogao narodnjake pisati?
Bih.
- Pa što ne počneš, za plin bi imao.
Zavisi kako, za koga.
- Znaš li koje je Monteno pare uzeo na to, a jedini uvjet je bio da se nikome ne kaže da je on to pisao? Bio bi iznenađen kad bi saznao koliko je narodnjačkih hitova napisao.
Pa, dobro, svaka mu čast! I ja jednog dana kad bih nešto napisao... Dobro, imao sam i ja tu opciju, samo se ne srećem s tim ljudima i ne znam... imam ja već nekoliko narodnih pjesama.
- Ali ozbiljnih narodnih? Ne sad da se zajebavaš.
Ozbiljno, zajebanih pjesama. Volim i ja narodne pjesme. Ima stvari koje su razvaljotka. I pitaju mene otkud da ti voliš narodnu muziku. Čuj otkud da volim, pa postoje momenti u kojima se narodna muzika sluša. Ne mogu ja sad ovdje jesti glavušu i slušati Björk. Ne mogu nikako jesti glavušu i slušati Björk.
- Ali voliš Björk. Ona je kao neki tvoj alter ego.
Björk je mene rodila. K'o da me je rodila, ja tu ženu volim, ja ne znam šta je to. Ja nju volim, ali nikako nemam njenih primjesa u muzici. I volim onaj Radiohead isto.
- Način na koji ti govoriš; ponekad kao da mucaš, pa onda ne mucaš, je li to neki fol ili...?
Ja sam imao kompleks manje vrijednosti, da bih ga kasnije prozvao corn flakesom manje vrijednosti, jer mi se događalo i u osnovnoj i srednjoj školi da sam nekad imao puno toga da kažem, ali nisam mogao zato što mucam. Imam tu neku govornu manu i onda kad je Jasna Hasović napisala tekst Talenti koji dolaze, ja sam u novinama rekao da mucam i kad sam to pročitao, automatski mi se to odagnalo. Znači, kad priznaš svoj kompleks javnome mnijenju, on odmah nestane. To isto možemo upisati u jedno od mojih životnih iskustava. I rekao sam u jednoj od emisija da bih muškarcima koji imaju male kite preporučio da to priznaju javnom mnijenju, da im ode taj kompleks.
- Imaš li ti malu kitu?
Pa, šta ja znam, niko mi još nije rekao. Dok izazivaš snošaj kod suprotnog spola, nemaš sigurno malu. Ali, ne znam šta je mala, kad pročitaš da je prosječna 15 cm...
- Trinaest, kažu.
Trinaest? Onda nemam, definitivno.
- Gledaš li porniće?
Ponekad gledam sa ženama, a reći ću ti još jednu stvar - još jedan ogroman razlog što sam prestao gledati fudbal je bio što žene mrze kad muškarac gleda fudbal i ne podnose fudbal.
- Ti si jedan od onih što dok mi gledamo fudbal - "radi radnju".
Negledači fudbala nikad ne spavaju. Gledam porniće, poslije 12 nema ko ga ne prebaci kad lista kablovsku, pa malo stane. Neku večer sam bio kod nekog prijatelja i dolaze nam sad neka raja, žene i ja namjerno upalim pornić. I mi sjedimo i vidiš da niko ne govori da prebacim, nego svako pomalo gleda i šuti. Svakome je milo viđet'.
- Da li upražnjavaš analni seks?
Ne upražnjavam stalno, ali kad god imam priliku, "upraznim". Dok vi gledate fudbal.
- Šta ti kažu roditelji otkako si postao zvijezda?
Roditelji kažu: "Nađi neki stalan izvor novca, što se ne ženiš, što ovo, što ono..." Stari me jednom pitao, na početku, kad je vidio da me puštaju na televiziji: "Imaš ti još ovih pjesama?" A kad je prvi put izašao spot za pjesmu Mor'o, i ja go u onoj potkošulji, zovem ja staru
u Goražde, reko': "Mama, jesi gledala spot?" Kaže ona: "Jesam." "Pa, kakav ti je?" Kaže stara: "Joj, jesi mršav." Eto, šta mi kažu roditelji.
Američka priča
Sreća pa u Americi nemaju regale
- Kakva je tvoja američka priča? Kada si otišao, zašto si otišao i šta si radio, jesi li otišao tražiti svjetliju budućnost?
Prvi put sam 1997. godine tamo otišao s prijateljicom. Kada sam radio u humanitarnoj, ona me odvela u NY i vidio sam kako to izgleda. Prošlo je šest-sedam godina, a poslije toga mi nijedan dan ovdje nije prošao a da nisam pomislio na New York. Zaljubio sam se u New York. I vjerovatno po onoj definiciji kad stvarno nešto želiš, bez ikakvog preseravanja, da ti se i ostvari. To mi se i desilo. I ja dolazim 2004. u New York, uštedio sam para od humanitarne organizacije, nisam radio jednu godinu, i šta ću, vidim ja onaj Craig's List, i ja odmah na women seeking man, i imao sam možda jedno 20-30 dejtova u New Yorku s Njujorčankama, to je bilo iskustvo boli glava.
- I stvarno se desi, javiš se i ideš na blind date?
Imaš ti sliku, jer ti niko neće bez slike. Vidiš ti njenu sliku i pošalješ svoju sliku. Ima taj Craig's List, ima i posao, i sve, i pederi, i lezbijke, i fetiši, i kurve, i sve ima.
- I kakav je bio prvi taj date?
Pa, nekako na početku nisam znao kako tamo idu ti odnosi među ljudima. Engleski sam govorio, nisam baš skroz, nisam znao cake, a sad znam i cake i sleng. Pošto tada nisam znao da je kod njih osuđivanje drugih ljudi prema mrtvoj glavi, da je rondanje prema mrtvoj glavi, da negativnu priču ne želi niko da sluša... Na prvom dejtu, dogovoriš sve.
- Je li ti bilo užasno to što sve zavisi od posla? Posao je na prvom mjestu, pa sto mjesta prazno, pa sve ostalo?
Pa jeste, ali se natjeraš da radiš, jer svako mora platiti rentu i režije, a pošto su svi na Manhattanu stanovali, to ti je non-stop rad.
- Je li to glavni razlog što si otišao?
Pa jeste, možda je jedan od glavnih razloga bila ta usamljenost, što nisam imao s kim da se družim i što sam vidio da ne mogu imati bend da započnem da sviram. Na početku sam nosio namještaj, pošto sam imao nekog prijatelja odavde, on me je upoznao s nekima, a tu ti ne trebaju papiri, tu nacrno radiš. Nosiš namještaj iz solitera u soliter, jer se oni tako sele, moving se to zove, taj pos'o. Nekad kad dođeš u zgradu gdje nema lifta, pravo je teško. I kad ti se potrefe sofe sa željeznim izvlačenjem, to je teško, ali sreća pa kod njih nema regala, nisam nosio regale. Kad ima lift, nije bilo baš teško, ali kad nema lift, onda je pravo teško. Onda sam kasnije počeo da radim catering, na onim zabavama, imaš onaj bijeli sako. U Ciprianiju sam radio, oni su svugdje po Manhattanu kad su te zabave. I radio sam na glamuroznim zabavama. Im'o sam trening da s lijeve strane stavljaš tanjire, da s desne strane dižeš, da imaš tri čaše za vodu, crno vino, bijelo vino, poreda se sto konobara u red i svi iznosimo predjelo, on nam da znak, svi nosimo predjelo, i dolje stavljamo glavno jelo, mičemo to, kafu donosimo, dosipamo...
- Je li to grozan osjećaj, ono 'mater im jebem'?
Pa jeste. Ja sam jednom, kad sam prvi put počeo raditi, stojim u onom redu, oni mi kapute daju, i ja gledam napolju onaj sjaj, i oni staju s limuzinama i ja počnem plakati. Reko': "Gledaj me u najboljem gradu na svijetu, ja stojim i čekam da mi ovi bogati daju kaput, da mi daju dolar."
- Jesi li ikad došao u iskušenje da im pljuneš u hranu?
Ma nisam, OK su oni ljudi. Oni su stvarno normalni i odnose se prema tebi kulturno i na nivou, jer su to sve milioneri. I kad mi dođemo dolje, onda nam daju da jedemo makarone. I mi svi jedemo te makarone i onda nosimo neke savršene komade mesa, ja ono nikad nisam vidio u životu, da onakav komad mesa može postojati, onaj steak, ne znam šta je ono. I dešavalo se to da niko ne takne jelo, i nama su zabranili, ne smijete s njima pričati, i ne smijete vi to ništa jesti. Ja gledam ono meso, zadnji put ga pogledam i prospem ga u kantu. Ja sam jednom uzeo sladoled u usta, on kaže: "Šta imaš u ustima?" Ja kažem: "Sladoled." I kući me odmah pošalje. Ne smiješ to ništa uzimati. Kad izađeš kući da ideš, odmah su tu ljudi koji nemaju da jedu, koji spavaju tu, a ja sam savršen komad prosuo u kantu.
- Je li kod tebe postepeno sazrijevala odluka da se vratiš ili te je puklo prekonoć?
Ja sam vidio kad pričaju na intervjuima one velike zvijezde, kako su počele, kako su čistili, kako su bili konobari, kako je Mariah Carey čekala da njena drugarica popije kafu, pa da ona popije, jer nisu imale dvije šolje. Ja sam prihvatio taj put, ali mi se odužio, i vidio sam da ne napreduje. Kasnije sam se prijavio kao fotomodel i snimio sam četiri reklame i dva kratka filma. To je bilo totalno loše plaćeno. Jednom sam snimao neku reklamu za Rat zvijezda, 15 sati smo snimali i dobio sam 80 dolara za 15 sati snimanja. Tolika je konkurencija u New Yorku - ako nećeš, ne moraš. Onda sam snimio dva kratka filma za džabe, nadajući se neće li me neko vidjeti, onda sam snimio te reklame i to... Ali me obuzimala neviđena radost kad me zovnu da mi kažu da sam prošao na castingu, to mi je radost bila, idem ulicom i ne mogu osmijeh da skinem s lica, kontam sad: "Evo para, bog te vidio, evo kuće, jahte." Kad ono - 500 dolara.
- Kad si se vratio, jesi li požalio?
Nisam, ali nekako stvarno volim taj grad; i te ulice, i taj duh... On nije kriv što je društvo takvo. I ti si rekao, kad si ujutro sjedio, kad gledaš kako se budi New York, to je da čovjek eksplodira. To melje. Ljepota. Ujutro sam gledao kad se na posao ide, ne čuje se niko, to je toliko... ubijeni su u pojam. Ne čuje se muha.
- Je li ti žao što si umjetnik malog jezika? Koje su prednosti svih umjetnika i pisaca kojima je engleski maternji...
Pa misliš li ti da sam ja mogao onako onaj performans izvesti one noći u Coloseumu u New Yorku, rame uz rame s nekim?
- Ja ne mislim da je to lokalni performans. Mislim da je onaj performans univerzalan po načinu, komunikaciji, po energiji koju isporučuje, ali mi je upravo zato tragično što ti nikad nećeš doživjeti New York, ili London, ili Berlin, za razliku od Amerikanca koji ti nije ni do koljena, ali jebi ga, on je Amerikanac.
Ali šta misliš da ja budem zadovoljan ovim što uradim ovdje, i odživim ovaj život ovako kako sam zamislio?
- Ne govorim ja o tome. Ja govorim samo o šteti, o objektivnom hendikepu. U startu si hendikepiran.
Kad sam bio u New Yorku, vidio sam da ima vrlo kvalitetnih ljudi. Imao sam dvoje prijatelja koji su bili stvarno kvalitetni ljudi, rođeni Njujorčani.
- Pa kad si rođen kao Bosanac, Uzbekistanac, Maltežanin, Afganistanac, Jermenac, imaš milijardu prepreka, a čim si rođen kao Amerikanac, Englez, Nijemac, Italijan, Francuz, to je trka od 100 metara, gdje ovaj ima 60 metara fore. E sad, ako si ti majstor...
Opet ti daješ odgovor. Benicio del Toro, Salma Hayek...
- To su izuzeci koji potvrđuju pravilo.
Što ne pretrče? Što nisu Amerikanci svi ti u svijetu? Nisu svi.
- Nisu svi, ali jeste ogromna većina.
Ali ne možeš reći da ne može. Ko je znao da ću ja biti u Goraždu, kao nekakav hapac, i za nekoliko godina snimati reklamu za Star Wars u New Yorku?
Izvor: Dženat Dreković / BH DANI / SA-X Forum
 |
Dešavanja 
RSS feed Comments
Prikaši/Sakrij formu za unos
